Funkcionisanje nadbubrežnog kortikalnog tumora i adenoma se često dijagnostikuje zbog simptoma izazvanih steroidnim hormonima. Kod pacijenata sa Krašing sindromom treba da se proceni da li je sindrom uzrokovan problemom u nadbubrežnoj žlezdi, hipofizi, odnosno tumorom u nekom drugom delu telu. Prvi korak je merenje količine kortizola u urinu. Dok se ovaj test sprovodi ponekad se pacijentu daje dodatna doza steroida da bi se videlo kako telo reaguje. Nakon toga, većina pacijenata se podvrgava testu suzbijanja deksametazona gde se pacijentima daje povećana doza steroida deksametazona. Kod normalnih pacijenata i pacijenata sa Krašing-ovim sindromom će zbog problema u hipofizi, visoka doza deksametazona će prouzrokovati da nivo kortizola u krvi i u urinu opada. Kod pacijenata sa nadbubrežnim karcinomom ili drugim karcinomom u organizmu koji proizvodi ACTH, visok nivo kortizola se zadržava i nakon što pacijent primi visoku dozu deksametazona.
Kod pacijenata sa visokim nivoom aldosterona, treba uraditi hemijski test krvi na renin. U slučajevima hiperaldosteronizama zbog tumora na nadbubrežnoj žlezdi, nivo renina će biti nizak. Kod pacijenata koji imaju povišen nivo aldosterona zbog problema sa krvnim sudovima bubrega (bubrežne arterije), nivo renina u krvi je visok.
Pored testova za povećanu proizvodnju steroida, radiografsko snimanje je važan deo dijagnoze nadbubrežnih tumora. Kompjuterizovane tomografije (CT ili CAT) skenira se koriste najčešće. CT skeniranje koristi k-zrake da formiraju trodimenzionalnu sliku unutrašnjosti tela. Ako nadbubrežni tumor veći od 6 centimetara (cm) na CT skeniranja, mnogo je verovatnije da je u pitanju nadbubrežni karcinom nego nadbubrežni adenom. U većini slučajeva, CT skeneri mogu razlikovati normalne nadbubrežne žlezde i adrenalne hiperplazije.
Ultrazvuk se ponekad koristi u dijagnostici tumora nadbubrežne žlezde. Ultrazvuka koristi zvučne talase da formira sliku unutrašnjosti tela. Ponekad, može biti teško odrediti da li je u pitanju tumor nadbubrežne žlezde adenom ili karcinom. Za tumore koji su veći od 3 cm, ultrazvuk je dobar način da se utvrdi razlika između ova dva.
Drugi tip snimanja koji se koristi kada je nejasno da li je tumor nadbubrežne žlezde adenom ili karcinom je magnetna rezonanca (MR). MR koristi magnete za dobijanje veoma oštre slike unutrašnjosti tela. Određene vrste promena na MRI se češće viđaju u nadbubrežnim karcinoma nego adenomima i može se koristiti da se napravi razlika između ova dva.
Pozitron emisiona tomografija (PET) skenovi koriste radioaktivno obeleženu šećer da pronađu brzo raste ćelije u telu. Kada se ćelije brzo dele, one zahtevaju mnogo energije, a glavni izvor energije u telu je šećer. Oblasti u kojima se aktivno dele tkiva će zahtevati više šećera nego oblasti u kojima se sporo dele tkiva. Pošto se ćelije raka ubrzano dele i rastu, one koriste više radioaktivnog šećera od okolnog tkiva, a to se može detektovati PET skenerom. PET skeniranja su veoma korisna u otkrivanju velikog broj različitih vrsta raka. Njegova upotreba u otkrivanju raka nadbubrežne žlezde se još uvek proučava.
Konačno, jedini način da se utvrdi sa sigurnošću da li je u pitanju tumor nadbubrežne žlezde, adenom ili karcinom, deo tumora se mora ispitati pod mikroskopom. U većini slučajeva se sumnja na rak, to se radi po dobijanju biopsije tumora. Mali komad tumora se uzima, obično iglom, i ispita se pod mikroskopom. U slučaju nadbubrežnih tumora, ova procedura se obično vrši dok pacijent prolazi kroz CT skeniranje, tako da radiolog može da prati kretanje igle u telu. U nekim slučajevima, vođenje biopsije se se može obaviti pomoću ultrazvuka.
Kod pacijenata sa visokim nivoom aldosterona, treba uraditi hemijski test krvi na renin. U slučajevima hiperaldosteronizama zbog tumora na nadbubrežnoj žlezdi, nivo renina će biti nizak. Kod pacijenata koji imaju povišen nivo aldosterona zbog problema sa krvnim sudovima bubrega (bubrežne arterije), nivo renina u krvi je visok.
Pored testova za povećanu proizvodnju steroida, radiografsko snimanje je važan deo dijagnoze nadbubrežnih tumora. Kompjuterizovane tomografije (CT ili CAT) skenira se koriste najčešće. CT skeniranje koristi k-zrake da formiraju trodimenzionalnu sliku unutrašnjosti tela. Ako nadbubrežni tumor veći od 6 centimetara (cm) na CT skeniranja, mnogo je verovatnije da je u pitanju nadbubrežni karcinom nego nadbubrežni adenom. U većini slučajeva, CT skeneri mogu razlikovati normalne nadbubrežne žlezde i adrenalne hiperplazije.
Ultrazvuk se ponekad koristi u dijagnostici tumora nadbubrežne žlezde. Ultrazvuka koristi zvučne talase da formira sliku unutrašnjosti tela. Ponekad, može biti teško odrediti da li je u pitanju tumor nadbubrežne žlezde adenom ili karcinom. Za tumore koji su veći od 3 cm, ultrazvuk je dobar način da se utvrdi razlika između ova dva.
Drugi tip snimanja koji se koristi kada je nejasno da li je tumor nadbubrežne žlezde adenom ili karcinom je magnetna rezonanca (MR). MR koristi magnete za dobijanje veoma oštre slike unutrašnjosti tela. Određene vrste promena na MRI se češće viđaju u nadbubrežnim karcinoma nego adenomima i može se koristiti da se napravi razlika između ova dva.
Pozitron emisiona tomografija (PET) skenovi koriste radioaktivno obeleženu šećer da pronađu brzo raste ćelije u telu. Kada se ćelije brzo dele, one zahtevaju mnogo energije, a glavni izvor energije u telu je šećer. Oblasti u kojima se aktivno dele tkiva će zahtevati više šećera nego oblasti u kojima se sporo dele tkiva. Pošto se ćelije raka ubrzano dele i rastu, one koriste više radioaktivnog šećera od okolnog tkiva, a to se može detektovati PET skenerom. PET skeniranja su veoma korisna u otkrivanju velikog broj različitih vrsta raka. Njegova upotreba u otkrivanju raka nadbubrežne žlezde se još uvek proučava.
Konačno, jedini način da se utvrdi sa sigurnošću da li je u pitanju tumor nadbubrežne žlezde, adenom ili karcinom, deo tumora se mora ispitati pod mikroskopom. U većini slučajeva se sumnja na rak, to se radi po dobijanju biopsije tumora. Mali komad tumora se uzima, obično iglom, i ispita se pod mikroskopom. U slučaju nadbubrežnih tumora, ova procedura se obično vrši dok pacijent prolazi kroz CT skeniranje, tako da radiolog može da prati kretanje igle u telu. U nekim slučajevima, vođenje biopsije se se može obaviti pomoću ultrazvuka.
Нема коментара:
Постави коментар